Po čemu se osvajanje Sibira razlikuje od osvajanja Amerike?

Rusi su došli u kontakt s autohtonim stanovnicima Sibira daleko prije prvih vojnih ekspedicija koje su prešle Ural. U Lavrentijevskom ljetopisu iz 14. stoljeća spominje se Gjurata Rogovič, Novgorođanin iz 11. stoljeća, koji se otisnuo u pohod u "zemlju Jugorsk". Ljetopis spominje "gore visoke i vrata bakrena". Povjesničar Solovjov smatra da je tu riječ o Uralu. Kasnije su novgorodski "uškujnjiki", tj. riječni razbojnici, u više navrata zalazili u te krajeve, a 1483. godine su moskovski vojvode predvodili naoružane odrede u pohodima preko Urala. Sibirski kan (upravljao je ostatkom Mongolskog Carstva) postao je 1555. godine vazal Ruskog Carstva. Međutim, ubrzo je zatim vlast u kanatu zauzeo Kučum, potomak Džingis-kana. On je prekinuo vazalni odnos i počeo uvoditi islam.

Prva prava kolonijalna ekspedicija bila je pohod kozaka Jermaka protiv Kučuma 1581. godine. U to je vrijeme kan već napadao pogranične ruske teritorije. Kučumova vlast nije bila čvrsta, tako da su mnogi sibirski narodi okrenuli leđa muslimanskom kanu i prešli na stranu ruskog cara. Odred od 800 kozaka do nogu je potukao Kučumovu vojsku koja je brojala 15 000 ratnika, između ostalog i zbog toga što narodi Hanti i Mansi nisu htjeli ginuti za kana te su odmah napustili bitku. U desetljećima koja su uslijedila Kučum je vodio gerilski rat i čak je u jednom napadu ubio Jermaka, ali kolonizaciju Sibira više nije bilo moguće zaustaviti. Nove ekspedicije počinju graditi utvrđena naselja u Sibiru. Kasnije će se ona razvijati i postati veliki gradovi. Grad Tjumenj (danas ima 720 000 stanovnika) osnovan je 1586. godine, Tomsk (danas 570 000 stanovnika) je nastao 1604., a 1628. je osnovan Krasnojarsk (preko milijun stanovnika).

Sibir nije kolonija

Za razliku od pokorene Amerike, Sibir nije postao kolonija. Kao koloniju su ga prikazivale u svojim patetičnim pamfletima samo pristalice totalne regionalizacije. U Rusiji nije postojala podjela na "koloniju" i "metropolu". Sibir je jednostavno postao dio Ruskog Carstva. Štoviše, lokalne elite nisu uništavane, već su integrirane u rusku elitu. Primjerice, Kučumov sin, koji se borio protiv Rusije, na kraju je s njom sklopio mir, a Kučumovom je unuku dano da upravlja marionetskim Kasimovskim Carstvom.

Računa se da je u Sibiru prije dolaska Rusa živjelo od 240 000 do 300 000 ljudi na 13 milijuna četvornih kilometara. Tu je malo tko pružao centralizirani otpor ruskoj državi. Autohtoni su narodi brutalno ratovali jedni protiv drugih, i mnogi su prihvatili "carevu ruku" kao spas od najbližeg susjeda. Međutim, kako su kozaci napredovali dalje na istok, tako su i pobornici neovisnosti pružali sve žešći otpor.

Na teritoriju slobodoljubivih naroda nova se vlast oslanjala na utvrđena naselja i garnizone, ali su stanovnici tih krajeva ipak organizirali pobune. Oni su napadali i spaljivali, a kozaci su odgovarali istom mjerom. Folklorist Georgij Ergis navodi ovakav prikaz Rusa u jakutskim legendama: "Ljudi sječe i bitaka".

Nepokorni Čukči

Čukči su spadali među najnepokornije narode. Predstavnici ovog etnosa žestoko su se tukli s kozacima i ponekad ih pobjeđivali. Te bitke, međutim, nisu bile velike. Primjerice, u velikom porazu ruskih snaga na rijeci Orlovoj poginuo je 51 kozak. Nažalost, odgovor carskih vlasti Čukčima zaista je pomalo nalikovao na slična djelovanja zavojevača Amerike. U carstvu je 1742. godine čak izdan ukaz u kojem piše: "Na one nemirne Čukče krenuti vojnom naoružanom rukom i potpuno ih iskorijeniti".

Žitelji ovih krajeva su poput Indijanaca bili osjetljivi na epidemije. "Nove su bolesti oslabile i demoralizirale autohtono stanovništvo", pisao je profesor povijesti John Richards. "Epidemije boginja usmrtile su 80% Tungusa i 44% Jukagira".

Pa ipak, cilj ruske ekspanzije nije bio genocid, niti porobljavanje sibirskih naroda, već uključivanje novih prostora u teritorij Rusije i ubiranje danka od lokalnog stanovništva. Rusi su pribjegavali oružju tek poslije neuspjeha diplomacije. U Ruskoj Federaciji danas živi 460 000 Burjata i 480 000 Jakuta (a u vrijeme osvajanja Sibira čitavo je sibirsko stanovništvo brojalo oko 300 000 ljudi). Pojedini su narodi uspjeli sačuvati nacionalnu samobitnost. U Jakutiji i dalje živi više Jakuta nego Rusa.

Sva prava pridržava Rossijskaja gazeta.